Nijedan narod ne da opljačkati vlastitu dušu i odbacuje sve što smatra stranim tijelom. No, što učiniti kada jedan narod, u ovom slučaju, naš hrvatski narod ne poznaje u dovoljnoj mjeri svoje zaslužnike? Ovim člankom pokušati ćemo rasvijetliti lik velike žene, Službenice Božje Marice Stanković čiji nam sjaj može biti divan smjerokaz i ohrabrenje u svakodnevnim životnim borbama. Trebalo bi mnogo teksta za za opisati sve titulare koja je Marica nosila.
No, krenimo polako - Marica je rođena 31.12. 1900. u Zagrebu. Osnovnu, građansku i učiteljsku školu polazila je kod sestara Milosrdnica u Zagrebu, gdje je završila i Višu pedagošku akademiju. Kao profesorica, služila je u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Kutini, Gračacu, a tek 1935. g. dobiva stalno zaposlenje u građanskoj školi u Zagrebu. Sestra Marica, kako su je zvali, bila je bliska suradnica blaženoga, dr. Ivana Merza kojeg je upoznala 1926.g. na hodočašću u Rimu. Susret s dr. Ivanom Merzom i prijateljstvo kojim je on sve do svoje smrti 1928. g. poput brižna učitelja pratio i poticao njezin duhovni napredak, ostavilo je duboki trag u njezinu životu. Sama je kasnije priznala da je svetački lik Ivana Merza na nju najviše djelovao i dao joj životno usmjerenje, te da joj je Bog najviše progovorio upravo preko lika toga svetog mladog čovjeka. Na njegov poticaj uključuje se u orlovski pokret katoličke mladeži i sudjeluje u pripremama za osnivanje Sveze hrvatskih orlica.
Po osnutku Sveze ulazi u odbor kao prosvjetna referentica, a 1927. god. postaje prvom predsjednicom te ostaje na tom položaju sve dok beogradski diktatorski režim nije ukinuo „Orlovstvo“ 1929. god. Sljedeće godine Marica sudjeluje u osnivanju nove organizacije za katoličku mladež - Križarske organizacije - i postaje predsjednicom njegove ženske grane - Velikog križarskog sestrinstva (tu ostaje do 1945. ). Nadalje, u 15 godina svoga rada u katoličkim organizacijama Marica je posjetila 493 katolička društva, održala 843 predavanja i govora, 780 redovnih i izvanrednih sjednica, a riješila je sama 43.000 društvenih dopisa. Apostolski put što ga je Marica prešla kada bi se izrazio u kilometrima iznosi 18.425 km. 1938. godine, o 10. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, Marica postavlja prve temelje za ostvarenje Merzove ideje - osnivanje svjetovnoga instituta, civilnog reda. Bilo je to u Banja Luci, rodnom mjestu Ivana Merza, kada je skupina djevojaka pod njenim vodstvom pošla na osmodnevne duhovne vježbe koje im je održao isusovac, pater Tomislav Poglajen. Za geslo ustanove Marica uzima riječi iz Evanđelja: „Adveniat Regnum Tuum – Dođi Kraljevstvo Tvoje“ (Mt 10,10).
U njezin apostolski opus spada i plodna publicistička djelatnost. Surađivala je s mnogim časopisima: „Ljubice, Danica, Posestrimstvo, Nedjelja, Dobri Pastir“, a najveći broj članaka objavila je u časopisu "Za vjeru i dom" kojemu još 1926. g. postaje urednica i glavna suradnica. Glavna tema njenih članaka bila je problematika žene i njezine uloge u obitelji, društvu i Crkvi. Kako je bila literarno nadarena, njezin stil odlikovao se posebnim žarom i slikovitošću, te bogatim rječnikom, pa je bila rado čitana.1944 g. izdaje knjigu "Mladost vedrine" u kojoj iznosi povijest ženskog dijela orlovsko-križarske organizacije - kao i svoje poglede na odgojni rad s katoličkim djevojkama. Knjiga je izašla u zadnji čas prije dolaska komunističkog terora, i tako spasila od zaborava široko djelovanje ženskog dijela ove katoličke organizacije. 1942. g. prigodom otvaranja Merzove godine, u povodu 15. obljetnice njegove smrti i u povodu 15. obljetnice njezina javnog katoličkog rada, a na prijedlog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca; Papa Pio XII dodijelio joj je visoko crkveno odlikovanje "Pro Ecclesia et Pontifice" (Za Crkvu i Papu) za njezine zasluge na polju katoličkog odgoja i apostolata među hrvatskom mladeži.
Otpor komunističkom režimu
Marica je uhićena 1. rujna 1947. g. i nakon montiranog procesa, komunistički režim je osudio na pet godina zatvorske kazne
Zajedno s njom, osuđen je šibenski svećenik don Ante Radić, te još sedam djevojaka: Nevenka Šarin, Slavica Tuškan, Emilija Hlavaček, Darinka Dugački, Štefica Duković, Darinka Manc i Danica Pirija. Čuvene su njene riječi tijekom montirnog suđenja kojima je branila čast svete nam uspomene, bl. Alojzija kardinala Stepinca: „Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta. Takve klevete na onoga, koji je grmio sa propovijedaonice na one, koji su progonili Židove i pravoslavne, koji je svoj cvjetnjak preuredio u sklonište djeci, čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike grada Zagreba, da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjezinih i sklone ih u svoje kuće, da ih ne zadesi smrt. Ima veliki broj prisutnih, koji to mogu potvrditi i zahvaliti za svoj život baš dru. Alojziju Stepincu.”
Svih pet godina robije Marica je radila zajedno s drugim osuđenicama u nemogućim fizičkim i psihičkim uvjetima (čak i na isušivanju Lonjskog polja). O svemu tome ostavila je dragocjene zapise u svojem "Dnevniku patnji" objavljenom o stotoj obljetnici njezina rođenja pod naslovom „Godine teške i bolne“. Marica je izišla iz zatvora točno nakon pet godina, 1. rujna 1952.g., te je živjela u Zagrebu u prisilnoj povučenosti. Teško joj je bilo narušeno zdravlje, ali je uz podršku zatočenog bl. Alojzija Stepinca, uskladila svoj institut s novim crkvenim propisima i doživjela 1953. njegovo puno crkveno priznanje. Ostatak života posvetila je svome životnom djelu, Zajednici Suradnica Krista Kralja, prikazujući svoje patnje za Crkvu i hrvatski narod.
Marica Stanković umire na glasu svetosti 8. listopada 1957.god. u Zagrebu od bolesti koje su nastale kao posljedica psihičkog mučenja za vrijeme petogodišnjeg robijanja. S pravom ju se može smatrati mučenicom komunističkog režima. Njezin grob se nalazi na 57. polju Mirogoja. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić otvorio je 16. 11. 2006. proces za njezinu beatifikaciju i objavio da se Marica Stanković može nazivati službenicom Božjom. Dragi prijatelji, ne žalimo truda u promicanju istine o Marici Stanković. Ako su tolike tisuće hrvatskih domoljuba, muškaraca i žena, staraca i djece mogli sve to pretrpjeti i proživjeti, iskažimo čast njihovoj patnji i trpljenju. Dakle, potrudimo se pročitati i znati što su Marica i toliki drugi morali pretrpjeti zbog svoga uvjerenja. Jer ono zbog čega su trpjeli mi smo uz Božju pomoć dočekali - slobodu vjere i slobodnu nam domovinu Hrvatsku!
napisao: Marlon Macanović
