Kad je neku stvar teže shvatiti, potrebno ju je vidjeti s više strana. Dubina je nasuprotna površini. Dubina ima svoje zakonitosti koji ne vladaju u protežnosti površine. Tko želi ići dolje nužno se mora opskrbiti pomagalima. Dubina misli našeg sadašnjeg Pape poziva nas da se ne zaustavljamo samo na onom sada, i u ovoj situaciji, i rečenom. Usporedba s prije, i u drugoj situaciji, rečenim može nam uvelike pomoći da dublje shvatimo ono sadašnje i ovosituacijsko. Tako se i Papino gledanje na druge religije (što je za nas sada i ovdje jako zanimljivo) ne može duboko, a time i jedino ispravno shvatiti ako se ne pogleda u presjek njegovih misli. Tom presjeku pridonosi mala knjiga koju je teolog J. Ratzinger objavio prije viče od četrdeset godina. Naslov je knjige Kršćanstvo bratstvo. Najprije je kostur izrečen u obliku predavanja, pa je zatim objavljen članak u reviji, a za tim je izašlo u obliku knjige. Mnoga njegova djela doživjela su istu putanju. To je važno znati jer se s tim ključem bolje razumiju žive argumentacije kojima obiluju njegova djela. (Sjetimo se žive argumentacije s predavanja u Bavaraskoj.)
Tema knjige je posebnost kršćanskog bratstva, za razliku od bratstva u marksizmu, prosvjetiteljstvu, helenizmu i židovstvu. Kršćansko je bratstvo nadnaravno, ono dolazi odozgor, od Duha Svetoga kojeg primaju posinjena djeca nebeskog Oca (Oče naš) i lomi sve podjele koje dijele ljude (nacionalne, dobne, kulturološke, klasne, afektivne, spolne). Svi ste vi braća, a jedan je vaš otac, onaj na nebesima. Ostaje na kraju problem: kršćansko bratstvo dijeli svijet na one koji su braća i na one koji nisu braća, na „Crkvu i ne-crkvu“. U zadnjem poglavlju knjige naslovljenom Istinski univerzalizam, Teolog razmrsuje taj čvor.
Na samom početku poglavlja donosi tvrdnju: „Kršćanska zajednica nije protiv, naprotiv, ona je na korist svima.“ Nakon toga slijedi živa argumentacija. Svako sažimanje te argumentacije bi izbilo bît, pa je pogledajmo u cijelosti:
„Polazeći od već rečenog, utemeljenje Crkve i ispunjenje poslanja kojeg joj je Krist povjerio, stvara u čovječanstvu novu dvojnost – konkretno, dvojnost između svijeta i Crkve. S druge strane, potpuno je jasno da Krist ne smjera na dio nego na cjelinu, na jedinstvo čovječanstva. Međutim, to spasenje svih događa se, prema Božjem planu, u dijalektičkoj opreci između malobrojnih i mnoštva, s tim da su malobrojni polazište preko kojeg Bog želi spasiti mnoge. Tu temeljenu svezu između malobrojnih i mnoštva najbolje je do sada rasvijetlio Karl Barth u svom nauku o izabranju, čija čvorišna polazišta sada trebamo ukratko osvijetliti.
Temeljno je Barthovo polazište slijedeće: izabranje se shvaća u povijesno-spasenjskom i kristološkom smislu. Ono nije nešto što se događa između apsolutnog Boga koji izaziva strah i, s druge strane, izoliranog pojedinca, nego događaj koji se konkretno zbiva preko Krista. Kod apstraktnog nauka o izabranju sve se zbiva između dvojice nepoznatih – Boga i čovjeka – dok u Kristu dvojica nepoznatih postaju poznati. U Kristu postaje jasno tko je Bog - Bog je milost – i tko je čovjek: čovjek je onaj koji je po milosti oslobođen od grijeha. Kada uvidimo Kristovu povijesnu zadaću, sve nam to postaje još jasnije. Isus Krist, po sebi nevin, izabran je da iskupi grijeh svijeta i da, u tom smislu, bude objekt božanske odbačenosti, tj. da uzme na sebe osudu odbačenosti koja bi po sebi trebala pogoditi sve ostale ljude. Stoga je Kristova predodređenost, „predestinatio gemina“, u potpuno novom smislu. Taj izraz, koji je prvi skovao Gottschald i preuzeo Kalvin, izražava najdublju podjelu čovječanstva, govori o postojanju dvostrukog predodređenja: predodređenje na spasenje i predodređenje na prokletsvo. Barth preuzima taj kalvinistički izričaj i radikalno ga izvrće. Isus Krist, koji je jedini po sebi dostojan spasenja, uzima sada na sebe, u svetoj razmjeni, upravo ono nasuprotno, svo prokletstvo. „U Kristovu izabranju, koje je vječna božanska volja, Bog je dodijelio čovjeku ono prvo, tj. izabranje, a sebi ono drugo, tj. odbačenost, osudu i smrt. To znači: „po sebi“ Bog mora odbaciti grešnika i izabrati pravednika. Međutim, u Kristu se paradoksalno događa da se, po milosti, ono „po sebi“ izokreće, ukoliko sada jedini pravednik i s tim jedini po sebi izabran, jer je jedini dostojan izabranja, Krist, biva odbačen, i uzima na sebe sudbinu odbačenosti svih i tako čini svima, u sebi i po sebi, da budu izabrani umjesto njega, kao što je on po nama postao odbačen. „Predestinatio gemina“ se ne shvaća više kao kod Kalvina, a možda ne niti kao kod Gottschalda, po kojoj bi jedan dio čovječanstva bio određen na blaženstvo, a drugi na prokletstvo, nego u smislu da Bog određuje samom sebi,u Kristu, sud odbačenosti i tako nama ostavlja slobodno mjesto za izabranje, na koje, naravno, preko našeg spasenja, iznova vraća Krista. Volja je Božja kod izabranja prema tome gemina, dvojena, ali ne dvostruka.“
Kristovo izabranje ima svoje korijene u starozavjetnom shvaćanju brata i „dijeljenju“ između braće, konkretno, parovi kao Kain-Abel, Išmael-Izak, Ezav-Jakov. Oni uvijek, i u suprotstavljenosti, ostaju braća. Njihovo se ispunjenje događa u Kristu. Premda su radikalno suprotstavljeni jer su jedni izabrani, a dugi odbačeni, izabrani su izabrani radi onih neizabranih. Smisao njihova izabranja je ljubav i spasenje neizabranih. Izabranje nema nikakvu svrhu u samom sebi. U Kristu se to očitovalo do krajnjih granica. U Njemu je zastupničko odbacivanje postalo znak izabranja. Upravo je izabran da bude odbačen i da odbačene učini su-izabranima, miljenicima.
Teolog zatim tvrdi: „Crkva je kao takva i u cijelosti nositeljica tog zastupničkog izabranja i njezino se najdublje poslanje sastoji u preuzimanju zastupničkog odbačenja.“ Stoga se Crkva ne može nikako zatvarati pred ne-izabranima. Ona je tu upravo za njih. Ona je uvijek „otvoreni prostor“. Crkva kao skup, zbor izabranih, mora uvijek nositi svijest da je jedan od sinova, jedan brat uz bok drugog i da njezina uloga nije osuditi grešnog brata, nego ga spasiti. Njezino „zatvaranje“ u sebe, u svoje bratstvo služi samo jednom cilju – da postane jedan od braće, spasotvorni brat za drugog brata. Za kršćane su, u tom smislu, svi ljudi braća. On se čitav stavlja u službu njima. Bližnji (u jednini) je u kršćanstvu svaki čovjek (prispodoba o milosrdnom Samarijancu). U svakom bližnjem kršćanin vidi smisao svoje egzistencije.
Prema Teologu kršćanin (Crkva) ima trostruku službu naspram drugog brata: misionarsku, agapovsku i patničku.
Misionarska se sastoji u naviještanju Riječi Božje svijetu, priopćavanje spasenja koje je stiglo do nas u Isusu Kristu. On je vrši sa sviješću da Riječ može biti odbačena. Teolog ovdje upozorava na pogubnost izdaje preko razmrvljivanja Riječi, da bi se „u celofanu“ lakše prihvatila.
Agapovska se služba sastoji, na prvom mjestu, u pružanja svjedočanstva međusobne ljubavi. Ljubav među braćom uprisutnjuje svijetu Krista. „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas i svi će znati da ste moji učenici.“ Kist koji je svjetlo svijeta, po Crkvi, zajednici braće koja se ljube Njegovom ljubavlju, do kraja, opraštajući i imajući jedinstvo koje dolazi od Trojstva, baca svoje svijetlo u cijelu povijest. „Vi ste svijetlo svijeta.“ Drugi vid agapovske ljubavi je ljubljenje drugoga bez traženja zahvalnosti i uzvraćanja. Služi se Kristu u drugima uprisutnjujući eshatologiju. U opisu ove službe vidimo jezgru njegove buduće enciklike Bog je ljubav.
Treći vid služenja je trpljenje za drugog brata. To je kraljevska služba, ili služba križa. Kršćani uvijek ostaju malobrojni koji daju život za mnoštvo. Ratzinger tvrdi: „Upravo kad je pozvana trpjeti, Crkva ispunja svoju najintimniju zadaću, tj. izmjenu sudbine sa svojim zabludjelim bratom.“ I nastavlja: „U svojoj ljubavi i svom trpljenju ona nadilazi sve granice i jest stvarno katolička.“
