Globalizacije je nemoguća tamo gdje se štuje mnogo bogova, mnogo različitih principa, mnogo različitih vrjednota, i općenito, tamo gdje su u na snazi mnoge razjedinjujuće silnice. Pokret globalizacije sigurno mora ići prema sjedinjujućim principima, tj. sjedinjujućem principu. Taj princip neminovno mora biti apsolutan. Mora biti razuman i etički obvezujući za sve. U tom se smislu stvaraju jedinstvene povelje i jedinstvena etika.

Govoreći priprosto, Bog nikako ne može biti protiv takvog pokreta, takve želje svih ljudi. Bog je jedan i ljudska je vrsta jedinstvena. Ljudi imaju jednu narav, jednu želju: sreću; jedan cilj, jednu baštinu, jednu zemlju, itd. Mnogo bogova bi i moglo biti protiv globalizacije, ali Jedan ne može biti nikako. Slijedom toga, kršćani koji vjeruju u „jednoga Boga“ (Credo) prvi su u ujedinjavanju.

Ali kojem ujedinjavanju? To je ključno pitanje. Može li Bog biti i protiv ujedinjavanja? Čitajući naš Katekizam Katoličke Crkve čujemo da Bog može biti protiv ujedinjavanja. Poslušajmo riječi Katekizma iz 56. i 57. broja:

56. Pošto je jedinstvo ljudskog roda narušeno grijehom, Bog nastoji prije svega spasiti čovječanstvo spasavajući sve pojedine njegove dijelove. Savez s Noom poslije općeg potopa izriče osnovno načelo božanskog nauma spasenja prema 'narodima', to znači ljudima ujedinjenim prema skupinama, 'svaki s vlastitim jezikom – prema svojim plemenima i narodima' (Post10,5).

57. Taj u isti mah kozmički, socijalni i religiozni red mnoštva naroda koji je božanska Providnost povjerila na čuvanje anđelima, ide za tim da ograniči oholost palog čovječanstva, koje bi, jednodušno u opačini, htjelo samo stvoriti vlastito jedinstvo na način kule babilonske. Ali poradi grijeha, tom su privremenom naumu spasenja mnogoboštvo i idolopoklonstvo naroda i njegova vođe stalna prijetnja da skrene u poganske stranputice. Sasvim je jesno da mnogo manju opasnost predstavlja opaki (perverzni) pojedinac nego opaka skupina ljudi. Ujedinjavanje na temelju neke krive postavke ima razarajuću moć. To je očito u ideološkim ujedinjavanjima nacizma i komunizma (Država koja donosi zakone protivne istini i ljubavi obična je razbojnička družina. – Augustin). Nejedinstvo ograničava moć zla. Uzrečica: razdjeli pa vladaj! ima negativne konotacije. Ali je pozitivna kada se radi o razbijanju neke zločinačke organizacije. Tada je stvaranje nejedinstva sasvim legalno i pozitivno.

Jedinstvo „na način kule babilonske“ djeluje samorazarajuće za same tvorce takvog jedinstva i za sve druge koje takvo jedinstvo, bez njihove volje, zahvaća. Knjiga Postanka kaže kako je Bog sišao da vidi ljudske naume glede kule i da im je pomrsio jezike. Samouzdizanje do neba bi sve ljude spalilo u razarajućem besmislu. Jednodušnost u perverziji nema u sebi nekakvog dobra. Ono je čisto umnažanje zla. Takvo jedinstvo je čisto zlo i može ga željeti samo Zli. Kao takvo je potpuno kontradiktorno. Đavao je, prema smislu grčke riječi dia-bolos, onaj koji razbacuje, razjedinjuje. Kakav smisao može imati jedinstvo koje kreira razjedinjivač, osim sve dubljeg i dubljeg nejedinstva.

Ujedinjavanje čovječanstva oko perverzija, abnormalnih brakova, abnormalnih zakona o abortusu, zakona o matičnim stanicama i kupovanju i prodaji embrija (malih i nemoćnih ljudi koji imaju istu narav kao i svi ostali ljudi), oko prevlasti kapitala nad osobama, nije ništa više od „poganske stranputice“, obrušavanje čovječanstva u samom sebi i put prema potpunom samouništenju, koje želi samo Uništeni.

Bog je stavio svakom čovjeku „anđela za čuvara“, kaže naš Katekizam. Svaki anđeo gleda Njegovo lice i zagovara za svakog čovjeka. A po smislu grčke riječi angelos, anđeo svakom čovjeku naviješta radosnu vijest o jedinstvu u Očevoj kući, (Kao ja , Oče, u tebi i ti u meni da tako i oni budu jedno …)jedinstvu u različitosti, jedinstvu u kojem se svi ljubimo kako nas Bog ljubi, jedinstvu milosrđa i praštanja. Nejedinstvo je „privremeni naum“, Božja prevencija, da ne dođe do većeg zla.

Na našim smo područjima pojeli mnoge gorke, i još ih jedemo, kao „bratstva i jedinstva“. Naši gradovi-simboli jedinstva u bivšoj federalnoj državi postali su klaonice i grobnice. Sigurno da Bog, ljubitelj svih ljudi, nije nikako želio to zlo. Ono se dogodilo snagom Razjedinitelja, tvorca krivog jedinstva. Kao što je kula babilonska opomena i Riječ Božja, slično je i naša novija povijest.

Više je nego očito da razna ujedinjavanja koja gledamo oko sebe nose pečat „jednodušnosti u opačini“. Crkva, „jedan narod na sliku Presvetog Trojstva“, kao dobri anđeo naviješta jedinstvo u istini i ljubavi (istina koja presijeca ljubav i ljubav koja presijeca istinu: ukrižena istina i ljubav – Križ Kristov – Benedikt XVI.). Svećenički narod (Crkva), kao anđeo čuvar, zagovara pred licem Božjim za najmanje i najslabije. Crkva, po Duhu Svetom, zna da su najmanji i najslabiji (naša braća i sestre s licem embrija, hendikepirani, bludnice i carinici) jedina istinska mjera jedinstva. Krist je najveći i najmanji. On je Raspeti (najmanji) i Uskrsli (najveći). U tom rasponu Otac, po djelovanju Duha Svetoga, ujedinjuje sve ljude.