U potrazi za sadržajem uskrsnuća, Kristova i našega, možemo se zaustaviti na Josipu Pravednom. Krist je tumačio učenicima bit uskrsnuća na osnovu Pisama. Prva mu je riječ uvijek bila Mojsije, tj. prvih pet knjiga Pisma. Najznačajnija je, bez sumnje, prva knjiga Pisma. U njoj se proročki promatra početak svega, smrt svega i navještaj novoga stvaranja. Uskrsnuće je temeljeno novo stvaranje. Sve stvoreno je potpalo pod ispraznost. Bog je sve podvrgao ispraznosti da se svima smiluje. Novo nastaje na temelju smilovanja i milosrđa, praštanja. Sve je bilo dobro, čak i vrlo dobro, dok nije ušla smrt u svijet. Smrt je ušla đavolskom zavišću. Bog je bio velikodušan. Sve je stvorio da se množi i da nadopunja jedno drugo. On nije škrti i ljubomorni bog koji ističe sebe držeći drugoga u siromaštvu. Sve je obilno i preobilno. Kada je na scenu nastupilo sumorno i zavidno biće, u svijet je ušla zavist. Jedno biće umanjuje drugo da bi ono bilo veće. S tim se sve obrušilo u smrt i ništavilo. Đavao je umanjio čovjeka. Čovjek umanjuje drugog čovjeka i sva bića oko sebe. Tako svi živimo u trajnom umanjivanju. Sve je obilježeno kompleksom manje vrijednosti (Adler). Taj kompleks liječimo na krivi način, umanjujući druge. Eva je kriva! Zmija je kriva! Svi su krivi: tako opravdavam sebe.
Izlaz iz tog prokletog kruga moguć je jedino potpunim zaokretom: praštanjem i milosrđem, uzimanjem krivice drugoga na sebe. To djelo nitko od ljudi nije mogao učiniti. Bog je na prvim stranicama Pisma najavio Onoga koji će satrti glavu zmiji zavidnici. Sve Pismo, bogoduho, puno je proroštva o Njemu. Svo je napeto u čekanju Njega. Svi događaji nanizani u svetoj povijesti proriču Njega. Svi likovi su puni nade. Svi upućuju na buduća dobra. Tako kaže poslanica Hebrejima. Svi govore o jednom vidu Njegova uskrsnuća. Josip Pravedni govori o uskrsnuću ako oproštenju i sjedinjenju.
Počnimo od zadnje scene. Josip briznu u plač. Obrisa suze i pojavi se pred braćom. Tada im priopći da je on njihov brat Josip. Oni se prepadoše. On ih sve dozva k sebi i sve izgrli i izljubi. Scena završava kako svi zagrljeni uživaju blagodat Josipova opraštanja i svoga dubokog kajanja. Sada mogu svi zajedno pred oca Jakova. Idem Ocu svomu i Ocu vašemu.
Prije tog događaja zbila se njihova izdaja i prodaja brata Josipa. Njegovo čamljenje u tamnici, uzdignuće do faraonova lica i nahranjivanje cijelog svijeta. Josip je proživio smrt i uskrsnuće. Bio je najnemoćniji i postao je najmoćniji. To je bilo skriveno očima njegove braće. On im se otkrio tek kada im je priopćio praštanje.
Krista su izdali i prodali njegova braća (dvanestorica). On je od Oca primio Gospodstvo. Postao je Kiryios! Najprije im se ukazao dajući im hranu (za Emaus) kao i Josip braći. Nahranio ih je jer su bili mrtvi od gladi. Kada im se drugi put ukazao dahnuo je u njih i oprostio im grijehe. Primili su Duha Svetoga. Blagovali su s Njim (kao i Josip na gozbi s braćom). Prije toga su bili mrtvi jer su sudjelovali u smrti Kristovoj. Njihova izdaja, nijekanje i napuštanje doveli su ih do vrata pakla. Života više nije bilo u njima. Krist im je oprostio. Uskrsnuće je opraštanje! Primili su Duha Svetoga i sada mogu i drugima opraštati. Tako će nahraniti cijeli svijet i nanovo ga stvoriti. Svi se sada spašavaju po ludosti navještaja Kristove smrti i uskrsnuća po kojem primamo otkupljenje i oproštenje grijeha. Žito navještaja iz silosa Crkve hrani cijeli svijet. Sam Bog je uzeo krivicu na sebe. Njegova je ljubav pobijedila đavolsku ljubomoru (braća su bila ljubomorna na Josipa koji je imao kićenu haljinu i bliskost s Ocem). Sada svi imamo pristup Ocu. Uzlazim Ocu svom i Ocu vašemu. Sada nam je sve oprošteno i svi možemo opraštati. Nismo zavidni. Đavao je pobijeđen. Njegovom je zavišću smrt ušla u svijet. Sada Božjom velikodušnošću ulazi spasenje i preobraženje, novo stvaranje. Novi čovjek čini djela života vječnoga. Najveće je djelo: praštanje i milosrđe!
