„Dobri se vesele radošću Duha Svetoga, a zli svjetskim radostima. Svjetovna su veselja u požudi tijela, u požudi očiju i u oholosti života. Požuda je tijela u sramotnim stvarima, požuda očiju znatiželjnost, a oholost života u ispraznostima; tko se oholi, taj postaje prazan“ (Huho od Sv. Viktora).
Ovo razumiju samo oni koji su makar malo iskusili Duha Svetoga. Bez Duha Svetoga čovjek je hendikepiran. Njegov je hendikep u duši. Ne pozna svoju određenost, svoj izvor i uvir. Živi sam i nema ga tko uvesti u dubinu njegova vlastitog bića. U nama se, bez Duha Svetoga, razvija samo površni sloj naše osobnosti. Dublji slojevi - korijen moga ja, svijest, savjest, bitak – zakržljava i suši se u manjku božanske vode. Moj siromašni ja (bez božanstva tvojega/ čovjek je bez ičega/ tone sav u crnom zlu) prinuđen je hraniti se hranom koju ima na raspolaganju.
A na raspolaganju mu je samo no što prikupe površni slojevi osobnosti: senzacije, trivijalnosti, potkožni užici, slava, uspjeh, posjed, itd. Ta se hrana u starom rječniku zove: svjetovno veselje. Takvih veselja ima bezbroj i izgledaju neiscrpna. Iza njih stoji vrsni mađioničar (biće sa skrivenim licem – zavodnik svega svijeta) koji neprestanim žongliranjem i vrćenjem ruleta stvara privid zadovoljstva. Opsjena je prejaka. Nju bi mogla raskrinkati samo dublja razina osobnosti, ali pošto je nerazvijena, nema tu snagu. Hranjenje svjetovnim veseljem čini da površna osobnost raste poput raka. Ono se hrani iskrenim željama, dobrim pobudama, plemenitim pokušajima i što su takve pobude jače, smrtonosni rak još i brže raste. Otud mnoge i premnoge frustracije.
Stara knjiga Mudrosti ovako izražava razočarenje onih koji se vesele bez Duha Svetoga: „Mi, odista, zalutasmo s puta istine, i svjetlost pravde nije nam svjetlila, niti nam sunce ogranulo. Bazali smo stazama propasti, i prohodili bespuća pustinje, ali puta Gospodnjeg nismo spoznali. Što nam je koristila oholost? Što nam je vrijedilo bogatstvo i hvastanje?“ (Mudr 5, 6-8).
Duh Sveti proizvodi u nama stvarno veselje. U tom se veselju ne veseli samo jedan moj sloj, nego cijelo moje biće. To je veselje koje zahvaća moju najdublju svijest, moju savjest, korijene moga bića. To je veselje bez šljake. Svjetovno veselje proizvodi otpad koji guši dušu. Spavati s tuđom ženom proizvodi veselje koje prodire do razine čovjekovog taštog ja. On se osjeća važan, veliki zavodnik i muškarac, ali mu u duši ostaje gorčina prevare, osjećaj loma, bol nevjernosti, okus ubojice koji uništava tuđi brak, muža, djecu, pa i samu ženu koja se upušta u avanturu. Šljaka je toliko velika da od samog veselja, na kraju, ne ostane ništa. Što nam je koristila oholost? Zamislimo veselje u Duhu Svetom. To je veselje muža koji uživa s vlastitom suprugom. Voli je i daje joj samoga sebe. Iz njihove radosti dolaze nova bića koja ih afirmiraju i umnažaju. Izviru nove osobe koje potvrđuju njihovu osobnost. Njihova se svijest širi. Ojačavaju se korijeni njihove osobnosti. Umnaža se u njima ljubav od koje je sazdano njihovo ja, njihovo biće.
Veselje u Duhu Svetom je u istini. Najdublji lom koji možemo učiniti jest: odvojiti istinu od čina, ljubav od osobe, milost od naravi, vjeru od razuma. (Talijanski mislilac/kršćanin Augusto Del Noce kaže da taj lom proizvodi čisto zlo. Zlo nije u samoj naravi ili osobi. Ono se rađa kada se osoba odijeli od ljubavi, a narav od milosti Božje. Tada stvarnost poludi i počne proizvoditi suprotne učinke – umjesto dobra, zlo; umjesto ljubavi, mržnju; umjesto užitka, gorčinu; kao kada se kolo odvoji od automobila u vožnji i stane ubijati prolaznike.) Duh Sveti jest jedinstvo. Njegovo je djelovanju u ujedinjavanju. Duh Sveti čini da se u nama djelovanje slijeva s istinom, da milost prodire u našu narav, da ljubav zahvaća našu osobu i da svjetlo vjere prodire u naš razum. On nas unosi u sveobuhvatnost stvarnosti. Ništa nije isključeno. Bog je uključen u svaku našu misao i svako djelo. Bližnji su uključeni u njihovoj cjelovitosti (ne gleda se na bližnjega samo kao izvor neke koristi ili užitka), stvari imaju dimenziju koju im je odredio Stvoritelj (Duh Sveti je lebdio nad bezdanom i stvarao), a ne moje proizvoljno mišljenje.
S Duhom Svetim sve postaje veselje. Bog se raduje u svojim stvorenjima, a naročito u svojoj djeci. I ono veselje koje je gušilo moj ja, kada ga Duh Sveti pročisti i poveže s milošću i istinom, počinje izgrađivati i dizati moj ja. Bog je ljubav! Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom kojeg nam je dao. Duh i Zaručnica viču: Dođi!
