Bijaše jednom jedna vrlo vjerna i pobožna žena, koja je mnogo voljela Boga. Išla je u crkvu svako jutro, a prosjaci su joj prilazili i djeca su joj pružala ruku, ali je bila toliko uronjena u svoje pobožnosti da ih uopće nije primjećivala.
Jednoga dana, kao što je uvijek i činila, prođe ulicom do crkve i stigne upravo na vrijeme za Misu. Gurne vrata, ali ne uspije ih otvoriti,onda gurne još jače i primjeti da su zaključana.
Očajna, što će izgubiti Misu prvi put nakon mnogo godina i neznajući što bi učinila, pogleda uvis. I upravo pred njenim očima stajaše tablica s natpisom: “Ja sam tamo napolju!”