BIOETIČKA I IDEOLOŠKA POZADINA "RODNE TEORIJE" (3. dio)
3.2. »Rodna teorija« i spolna orijentacija
Rodna teorija i spolna orijentacija usko su povezane. Ako rod kao nova kategorija nije ovisan o spolu i ako je on društvena konstrukcija, a ne biološka odrednica, onda iz toga slijedi da je svaka seksualna orijentacija (istospolna, biseksualna, transseksualna itd.) kao odraz socijalizacije potpuno ravnopravna s heteroseksualnom orijentacijom. Kao što se kod roda govori o kontinuumu, tako se kod seksualne orijentacije govori o multidimenzionalnoj varijabilnosti. Dakle, može se reći da rodna teorija uglavnom počiva na premisi da je homoseksualnost sasvim normalna pojava, baš kao i heteroseksualnost.
Spomenuta razmišljanja na prvi se pogled mogu učiniti logičnima i znanstveno utemeljenima, međutim, uz malo ozbiljniju analizu, zamjećuje se kako su ona više subjektivne i emotivne prirode, negoli odraz rezultata objektivnoga znanstvenog istraživanja. S obzirom na to da ne postoji znanstvena studija koja bi potkrijepila tvrdnje o urođenoj homoseksualnosti, često se poziva na odluku Američkoga psihijatrijskog društva koje je 1973. godine uklonilo homoseksualnost s popisa duševnih bolesti. Za Američkim psihijatrijskim društvom povela se i Svjetska zdravstvena organizacija te je 1990. godine uklonila homoseksualnost s popisa duševnih bolesti, a umjesto toga uvela »egodistoničku seksualnu orijentaciju« (šifra: F66.1, ICD–10 v. 2010.), od čega pate oni koji su svjesni svoje seksualne orijentacije, ali je žele promijeniti. Odnosno, ako homoseksualac ne želi promijeniti svoju seksualnu orijentaciju, smatra se zdravim, a ako želi, smatra se bolesnim. Ako bi se gornja »logika« primijenila i na ostale duševne bolesti, bolesni bi bili samo oni koji su svjesni svoje bolesti. Tako bi se primjerice osoba koja pati od shizofrenije smatrala potpuno zdravom ako vjeruje da je njezino stanje normalno. Odluka Američkoga psihijatrijskog društva, Svjetske zdravstvene organizacije i sličnih organizacija ili pojedinaca koji tvrde da homoseksualnost nije bolest, iako dolazi od znanstvenika, nipošto se ne temelji na znanosti. Stajalište tih psihijatara ili psihologa, da će se homoseksualci lakše uklopiti u društveni život ako se homoseksualnost ne tretira kao bolest, nije znanstveno, već političko, ideološko stajalište. Da bi mogli skinuti homoseksualnost s popisa duševnih bolesti, morali su donijeti i nove kriterije, naime, da stanje koje bi se smatralo bolešću mora: a) redovito uzrokovati poteškoće; b) smetati društvenoj učinkovitosti. Na temelju toga ustvrdili su da homoseksualci imaju stabilan i učinkovit život te da zbog toga ne udovoljavaju kriterijima prema kojima bi se homoseksualnost svrstala u duševne bolesti. Spomenuti zaključak znanstveno je neodrživ iz sljedećih razloga:
- homoseksualci u odnosu na heteroseksualce pate u znatno većem broju od psihopatoloških poremećaja kao što su depresija, nesanica, napadi panike, problemi s pamćenjem ili koncentracijom, suicidalne misli, neuroze, psihoze i sl. i smetnji pri postizanju društvene učinkovitosti, što dokazuju brojne studije.
- Ako bi se isti kriteriji primijenili i na druge duševne bolesti, onda bi iz popisa bolesti trebalo ukloniti i voajerizam, egzibicionizam, fetišizam, seksualni sadizam i mazohizam, pedofiliju, nekrofiliju i sl.
- s obzirom na to da su ti kriteriji primijenjeni samo na homoseksualnost, a ne i na ostale duševne bolesti, očito je da se radi o političkoj (ideološkoj), a ne znanstvenoj odluci.
Zaključak
U biti »rodna teorija« slijedi ideju (ideologiju) stvaranja besklasnoga društva, koje je oslobođeno temeljne klase — »klase spola«. Upravo se stoga čini da se anticipacija rodne teorije pokazala u marksizmu. Naime, Marxova besklasna utopija također je bila utemeljena na ideji o novoj jednakosti koja je moguća jedino u odnosu »čovjek–čovjek«, gdje je važno napomenuti da je čovjek shvaćen u kontekstu materijalizma i kao takav je zapravo uvjetovan povijesnim modelima i shvaćanjima društva i odnosa u društvu te ne posjeduje ništa naravno zadano. »Rodnu utopiju« moguće je ostvariti ako je rod neovisan o spolu, što je i temeljno polazište rodne teorije. Na temelju postojećih rezultata znanstvenih istraživanja očito je kako »rodna teorija« nema utemeljenje u empirijskoj znanosti, nego se bavi pronalaskom rješenja za društvenu stratifikaciju, diskriminaciju i nejednakosti koje su prisutne u društvima. Prema tome, »rodna teorija« treba biti shvaćena radije kao utopijski nastavak marksističkih ideja koje su imale sličan cilj: nadići čovjekovu biološku datost kako bi umjetno stvorile društvo jednakih i ravnopravnih. Bioetički gledano, »rodna teorija« sadrži istu antropološku pogrešku kao i marksizam, zato što oduzima posebnost i individualnost obim rodovima. Ova se teorija može shvatiti i kao revoluciju feministkinja i LGBT zajednica s ciljem otklanjanja nejednakosti i neravnopravnosti u društvu, čime se zapravo stvara nepravda koja proizlazi iz izjednačavanja nečega što nije jednako.
Izvor: Obnovljeni život, 2014.
Autori: Domagoj Matić, Ivan Koprek
BIOETIČKA I IDEOLOŠKA POZADINA "RODNE TEORIJE" (1. dio)
BIOETIČKA I IDEOLOŠKA POZADINA "RODNE TEORIJE" (2. dio)
