Djeca u igriIz knjige: “Skoro savršen roditelj” Bruna Bettelheima

U građanskoj klasi, dan svakoga djeteta je pun organiziranih aktivnosti: sastanci skauta, lekcije glazbe ili plesa, sportske aktivnosti; ova djeca skoro nemaju vremena da bi bili jednostavno ono što jesu. Naprotiv, bivaju neprekidno odvraćani od zadatka da otkriju tko su, bivaju prisiljeni razvijati svoj talent i svoju osobnost u smjerovima koje odlučuju odrasli koji upravljaju njihovim mnogobrojnim aktivnostima. Čak i škola danas počinje u godinama koje su se nekada smatrale preranima za redovito školovanje.

Televizija osim toga opskrbljuje današnju djecu sa prekonfekcioniranim fantazijama; ali ono što ju čini nadasve štetnom je ovisnost koju djeca razvijaju u odnosu na nju, ovisnost zahvaljujući činjenici da ta djeca nisu imala udobnost ili priliku razviti jedan bogat i razgovjetan sanjarski život (kojemu je potrebno puno vremena da ispliva na površinu i napreduje), jer su im bile uskraćene prilike da slobodno istražuju svoje impulse, gradeći svoj vlastiti svijet snova. Uvjeti modernog života i držanje roditelja kradu našoj djeci ono dragocjeno dobro sastavljeno od dugih sati, od cijelih dana u kojima mogu premišljati vlastite misli, što je suštinski sastojak za razvoj kreativnosti. Kreativnost se ne može napajati u kratkim momentima ukradenim od aktivnosti koje oni koji upravljaju dječjim životom smatraju "važnijima".

To je bio dobro shvatio Goethe, kada, govoreći o jednom drugom velikom pjesniku, Torquatu Tassu, a u biti pozivajući se i na samoga sebe, ustvrdi da se genijalnost hrani u samoći. S ovom izrekom Goethe nam je želio reći da poetska domišljatost, jednako kao i svaki drugi izraz jednog bogatog i značajnog sanjarskog života, može izići na vidjelo samo nakon sati neprekidne, skoro vesele zadubljenosti u svoj nutarnji život.

Danas, kad neko dijete izgleda izgubljeno u svojim snovima s otvorenim očima, roditelji su spremni savjetovati mu ( ili čak nametnuti ) da "korisnije" upotrijebi svoje vrijeme, i pokazuju mu kako. To je držanje od kojeg bih vas želio toplo odvratiti, jer ne samo da ne uvažava koliko je važno za dijete oblikovati svoj unutarnji život s ciljem da postane osoba u najvjerodostojnijem smislu riječi (što zahtijeva ogromnu potrošnju energije, iako je to jedan nevidljivi posao); nego daje djetetu dojam da se radi o nečemu pogrešnom. Vjerojatno na riječima roditelji ispovijedaju želju da im dijete postane “prava osoba” ; ipak , ako mu ne dopuste da usredotoči na ovaj teški pothvat sve svoje energije (što znači da više neće biti na raspolaganju za nijednu drugu stvar), dijete neće moći uspjeti.

U velikoj je mjeri činjenica da nije imalo pogodnost za razvijanje bogatog unutarnjeg života ta koja navodi dijete da zahtjeva da ga roditelji zabavljaju, ili da pribjegne televiziji. Može se reći, nije postojanje takve masovne zabave tj. Televizije, izbacilo iz igre nutarnje bogatstvo, kao što loša moneta istiskuje dobru monetu; ustvari, djetetu nije data mogućnost da stvori svoju dobru monetu. Tako se je stvorio začarani krug, zato nedostatak prigoda i dovoljnog vremena za posvetiti vlastite energije razvoju nutarnjeg života navodi dijete da pribjegne unaprijed gotovim podražajima da bi mu popunili nutarnju prazninu, a oni mu onemogućavaju da razvije vlastitu autonomnu nutrinu. Pošto nije imalo mogućnosti izoštriti kvalitete (svojstva) koje bi mu omogućile da oblikuje u snovima svoj “tajni vrt”, dijete upada u prazni aktivizam predložen ili nametnut od roditelja, ili u još bezvrjednije zabave, koje mu sve više onemogućuju, ne samo da stvori svoj “tajni vrt”, nego i da ga napuni prelijepim cvijećem svoje uobrazilje (imaginacije), koje bi se kad odraste, moglo pretvoriti u zrelije slike, sposobne darovati jedan dublji smisao njegovu životu.