Unatoč upozorenjima Instituta za jezik i jezikoslovlje, na HRT-u nas užasavaju pojedini izrazi, rečenice, a poglavito pogrešni naglasci.
Tko im je dao upute da najveći dio riječi naglašavaju na prvom slogu?
To iritira golemu većinu Hrvata, kojima to nije jezik škole, okoline, boravišta, obitelji od djetinjstva do starosti. Primjer najnovijih je riječ uživati, gdje stavljaju naglasak na prvi slog, tj. na u. Nedavno je čak i prezime Gavella naglašeno na prvom slogu pa je zvučalo kao ono reno, pežo iz "regiona"'.
Utjecaj radija i televizije golem je; a slabo pismenih je puno, tako da je prihvaćanje takvoga govora kao ,,učenoga'', moguće. Para uši česta poštapalica "ajmo reći", zatim "jel" umjesto jer, što ima posve različito značenje. To se nažalost često čuje i u izričaju intelektualaca.
Potpuno je prihvaćena riječ "beba" za malo dijete iako je beba dječja igračka tj. lutka. Zašto ne reći dijete, a ne beba. Umjesto prije neki dan, hrvatski je prije nekoliko dana. Zašto slovenski "lijep pozdrav", umjesto hrvatski, "srdačan pozdrav" itd. Ružan pozdrav, naime, ne postoji.
Kasno je žaliti što umjesto štokavskog narječja, kao književni jezik Hrvata nije ikavsko narječje iz barem dva razloga. Prvi je što većina Hrvata govori tim narječjem (Istra, Primorje, Dalmacija, Lika, pa i veći dio Slavonije). I drugo, kajkavski bi bio sličan slovenskom, a štokavski je srpskom i odatle potječu mnoge naše jezičke nevolje (pa i političke).
Ali kad je već tako kako je, onda ne kvarimo naš jezik mijenjanjem sad ovog, sad onog, jer jezik za koji smo se tako teško izborili jest istinski identitet tog naroda. A mi ga tržimo na sve načine dodvoravanjem, neznanjem ili namjerno. Nažalost, kao i mnoge druge stvari. Mi smo tijekom cijele svoje krvave povijest znali samo dobro se boriti i ginuti. Sada bi trebalo živjeti.
Dr.sc. Duško Miličič, sveučilišni profesor u mirovini