IZ PERA PAPE-TEOLOGA

Papa Ratzinger, dok je još bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere, objavio je niz knjiga u kojima su sabrani njegove prigodične kateheze. Pisane su u stilu nagovora za duhovne vježbe i mora ih se, uistinu, čitati u stilu Marije iz Betanije, sjedeći do Učiteljevih nogu. U knjizi-zbirci „Na putu k Isusu Kristu“, a pod naslovom „Gledati Krista. Kristov lik u zrcalu događaja kušnje“, Papa se udubljuje u duboki smisao Kristovih kušnja. Iščitavane Matejeva teksta o Kristove tri napasti u pustinji i smještanje u širi svetopisamski kontekst, omogućuje mu dubinski uvid u Kristovu narav i poslanje. Prema Teologu, Duh Istine nas u tijeku vremena (kateheza je vezana uz Jubilej 2000. i pisma pape Ivana Pavla II.) sve više prosvjetljava i u Tijelu Crkve vodi sve većoj spoznaji Isusa Krista, a preko njega i cijele ljudske povijesti i naše osobne povijesti.

Papino promatranje Kristovih kušnja, a te kušnje su prototip svih naših kušnja i šifra za rješenje čvora cijele osobne i sveopće povijesti, upućuje nas na neke poveznice koje do sada nismo imali priliku čuti. Kušnje koje je Krist imao u pustinji početak su Kristovog „obračuna“ sa Sotonom, koji nas drži pod vlašću smrti zbog straha što ga imamo od smrti, ontološke smrti našeg bića. U pustinji je započela bitka. Pri kušnjama đavao je napadao. Na kraju je Krist napao njega i porazio ga.

Prvi đavlov napad vezan je uz kruh. Hraniti se znači biti. Đavao nudi postojanje na razini materije. Svi ljudi su pod tom napati. Teror što ga imamo od straha od fizičkog iščeznuća omogućuje đavlu da nas drži na distanci od Boga i bližnjih. Krist odbija kruh i ostaje u jedinstvu s Ocem i u službi bližnjima. Nije umro. Anđeli su ga poslužili. Na kraju, Krist poražava đavla. Kristov trijumf dogodio se na Pashalnoj večeri. Tada je dao svoje tijelo za kruh svima. Razlomio se i razdao. U Njegovom biću više nije ostalo ništa za njega. Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje. Blagovati to tijelo znači dobivati u sebe Duha Isusa Krista koji se „predaje“. U predanju đavao ostaje bez snage i moći. Vlada onaj tko se izručuje Bogu i bližnjima. Krist (kršćanin) ne treba ništa. On umire za druge. Daje svoje tijelo za hranu. U njegovo tijelo ulazi sila Duha Svetoga i omogućuje mu potpuni obrat potreba. Moj „daj“ pretvara se u „dajem“. A kada samo dajem nitko ne može vladati nada mnom. Đavao me je silio da jedem sa stabla i dijelim se od Boga i bližnjih, sada u Kristu Isusu mogu ne tažiti ništa. Krist u pustinji ništa nije jeo. Sada mogu samo otvoriti svoja usta i Bog ih puni (pričest), a nahranjeno tijelo Duhom Svetim izlazi iz sebe i kreće na put prema Drugome. Đavao je poražen. Čujmo Papu: „U svezi s tim postoji jedna rečenica njemačkog isusovca Alfreda Delpa, kojega su progonili nacionalsocijalisti: 'Kruh je važan, sloboda je važnija, a najvažnije je neprekidno klanjanje Bogu'.“

U drugoj napasti đavao sugerira Kristu skok s hrama. Skok je trebao pokazati da Otac čuva svoga Sina i da mu neće dati da propadne. Poslat će svoje anđele da ga nose na rukama. Tako bi se pokazala Isusova bliskost s Bogom i svi bi mu trebali na silu povjerovati. Krist odbija takav čin. On zna da ga Otac ljubi. Prije ovog događaja čuo je glas Očev koji se prolomio nad vodama Jordana, a gdje je rečeno da je Sin, Ljubljeni. Nije trebao to dokazivati ni sebi ni drugome. Đavao je odbijen jer Krist ne iskušava Gospodina, Boga svoga.

Đavao nas drži pod vlašću jer mi tražimo dokaze da nas Bog voli i da će nas štiti. Đavao nas sili da zahtijevamo od Boga „dobre stvari“. A svaki zahtjev uništava jedinstvo. Zahtijevajući u Edenu da postanemo kao bogovi izgubili smo gotovo sve. Pali smo i dobro se smrskali. Sada na silu tražimo povratak u Eden (heb. uživanje). Ali se sila i ljubav isključuju. Zahtijevajući više, gubimo više. U tom je sila đavolske varke. Krist ne zahtijeva nego se predaje u ruke Očeve. Đavao ga je napao sa sugestijom da zahtjeva od Oca čudo i dokaz. Krist ga je odbio. Na kraju ga je potpuno porazio. Čujmo Papu: „Krist se nije bacio s vrha hrama. Nije skočio u dubinu. Nije iskušavao Boga. Ali je sišao u dubinu smrti, u noć napuštenosti, u izloženost bespomoćnih. On se odvažio na ovaj skok kao čin Božje ljubavi za ljude. Stoga je znao da pri ovome skoku naposljetku može pasti samo u dobre Očeve ruke. Tako nam se razotkriva stvarni smisao Psalma 91., pravo na ono zadnje i neograničeno povjerenje o kojemu se u njemu govori: tko slijedi Božju volju, zna da u svim strahotama koje mu se događaju neće izgubiti konačnu zaštitu. Zna da je temelj svijeta ljubav i da i ondje gdje mu ni jedan čovjek ne može ili ne želi pomoći, može proslijediti i dalje s pouzdanjem u onoga koji ga ljubi. Takvo pouzdanje za koje nas Pismo osposobljuje i na koje nas poziva uskrsli Gospodin nešto je posve drukčije od pustolovine izazivanja Boga kojim bi se Boga htjelo učiniti svojim slugom.“

Pri trećoj napasti đavao Krista vodi na jedno brdo i nudi mu sva kraljevstva zemlje i slavu njihovu, samo ako mu se ničice (čelom do zemlje) pokloni. Sluga Jahvin ne prihvaća tu ponudu. Papa za ilustraciju navodi Solovljevu knjižicu „Antikrist“ u kojoj Antikrist (koji posjeduje počasni doktorat iz teologije Sveučilišta u Tübigenu) objavljuje knjigu „Otvoreni put k miru i blagostanju svijeta“ i nudi cijelom svijetu (i Crkvi) klanjanje blagostanju i razumnu planiranju. Đavao nam nudi ovladavanje svijetom. Kao razumnim bićima čini nam se to sasvim razumno. Zašto ne? Krist ga je odbio, a na kraju ga je potpuno porazio. Čujmo Papu: „Uskrsli Gospodin sabire svoje 'na brdo' (Mt 28,16). I sada doista kaže: 'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji' (28,18). Dvoje je ovdje novo i drukčije: Gospodin ima moć na nebu i na zemlji. I samo onaj tko ima svu ovu moć, ima stvarnu moć koja spašava. Bez neba zemaljska moć uvijek ostaje dvoznačna i krhka. Samo ona moć koja se podlaže mjerilu i sudu neba, tj. Boga, može postati moć za dobro. K tomu i drugo: Isus ima ovu moć kao Uskrsli. To znači: ova moć pretpostavlja križ, pretpostavlja njegovu smrt. Pretpostavlja jedno drugo brdo- Golgotu - gdje izrugan od ljudi i ostavljen od svojih visi i umire na križu. Kristovo kraljevstvo je drukčije od kraljevstva zemlje i njihova sjaja koji mu Sotona pokazuje. (…) Kraljevstva svijeta što ih je Sotona tada mogao pokazati Gospodinu u međuvremenu su propala. Njihova se slava, njihova doxa, pokazala kao obmana. No Kristova slava, ponizna i za patnju pripravna slava njegove ljubavi, nije propala. U borbi protiv Sotone Krist je ostao pobjednik.“

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Hrvatski su političari, uz samo nekoliko iznimaka, tek trećerazredni komprimiseri, koji ne znaju gotovo ništa o sadržaju svoga posla.

Davor Butković