Sv. Augustin je rekao da je besmislica svoje doba smatrati gorim od prijašnjih vremena. U cijeloj povijesti postoji konstanta, a to je pala ljudska narav, čovjek s teškom ranom koju Crkva zove istočnim grijehom. Teškoća svih ljudi i svih vremena je, pod vidom te rane, ista. Naša narav je sklona zlu. Tko ne priznaje tu činjenicu gubi se u neizmjernom moru uzaludnih pokušaja da shvati i popravi ono što se ljudskim snagama nikako ne da niti shvatiti niti popraviti. Do dubine našeg nutarnjeg kvara ne dopire naš razum niti naša volja. Kvar je u samoj mojoj osobi. Kvar sam ja. Istočni se grijeh odnosi na prekid s Bogom, na okretanje leđa Njegovoj ljubavi. Stoga je shvatljiv i popravljiv samo u odnosu na Boga. Bez Boga nikako sebe ne mogu razumjeti ni popraviti. Ne mogu razumjeti zašto se mojih tisuću dobrih odluka rastopi u moru sivila, zašto stalno hoću dobro, a nameće mi se zlo, zašto velikodušno želim živjeti za ideale, a s vremenom kliznem do odvratnog života u kompromisima, itd. (Zgodno je pomnjivo pročitati Selimovićev roman „Derviš i smrt“ i pratiti monotoniju tog proklizavanja.)

Nakon istočnog grijeha, ljudska je narav nezasitna. Adam je živio u Edenu (eden na heb. znači uživanje), sit ljubavi Božje. Kidajući vezu s Bogom ostao je bez glavnog dotoka života i ljubavi. Sada mora tražiti život i ljubav na „sporedne“ kanale. Život i ljubav dolazi preko odnosa s Bogom. Bog je ljubav! Kad više nema odnosa, nema više ljubavi. Sada ljubav i život moramo tražiti u svijetu bez odnosa. No, to što dobivamo iz tog svijeta nikako ne zasićuje naše biće kao što zasićuje odnos ljubavi. Zbog toga su nam potrebne velike (neizmjerne) količine užitaka i svega ostalog, što bi nas trebalo ispuniti.

U tom kontekstu možemo razumjeti Isusove riječi upućene Marti: „Marta, Marta, brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno (malo) je potrebno. Marija je izabrala najbolji dio koji joj se neće oduzeti.“ Marta je nervozna. Pretjeruje u radu. Izgleda poput modernog protestanta/poduzetnika koji se natječe u podizanju većih poslovnih zgrada. Misli da s mnogo poslova može postići ono bitno. Marta ne razumje da sve što čini završava u provaliji njezinog (i tuđeg) nezasitnog ja koje poput zmaja s razjapljenim ždrijelom sve guta i pretvara u ništa. Marta podsjeća na Sizifa. On bi dogurao stijenu do pod sami vrh brijega. Tu bi stao i stijena bi se ponovno našla u provaliji. Svaki novi pokušaj bio je uzaludan jer je nedostajalo ono malo. To malo je bitno. Ono je jedino potrebno. Sizifova snaga tu ne pomaže. Sam je i nemoćan. Treba mu Drugi. Svi ljudi nose neku slutnju da je samo malo potrebno pa da bude sve dobro. Ali to malo je neizmjerno. Nitko od nas pojedinačno, niti svi zajedno ne možemo ga proizvesti.

Marija je ušla u odnos. Ona stoji do nogu (poniznost) Gospodinovih i sluša Njegovu riječ. To je naizvana nešto malo, ali jedino potrebno. Potrebno je mnogo stvari i mnogo riječi kada nama dubinskog odnosa s Bogom (preko Njegove riječi). Kada čovjek uđe u taj odnos, čitavo njegovo biće ulazi u normalne mjere. Tada mu je potrebno malo stvari i mnogo ljubavi. Ispunja ga Bog do sitosti pa nema potrebu tražiti milijun trica kojim bi sam sebe ispunio. Marija je slušala riječ Gospodinovu. Slušanje znači primanje. Krist je Bog. On je postao čovjekom s ciljem da čovjeka ponovno dovede u odnos sa Sobom. Odnos se uspostavlja u poniznosti. Čovjek se, po istočnom grijehu, digao iznad Boga. Sebe je proglasio bogom. Sada živi abnormalnu dimenziju. Postao je bog koji to nije. U tomu se gubi. Drugi bi ga trebali tretirati kao boga, a ne tretiraju ga tako. To ga neprestano nervira. A niti on druge ne tretira kao bogove. Ne želi se, niti može, drugima klanjati. A svi oko njega traže da im se klanja. Sve je postalo prezamršeno. Nitko od nas to ne može razmrsiti. Zato se Bog u Kristu spustio na razinu čovjeka. I još više. Ponizio se i postao rob, sluga. U poslušnosti Ocu i ljubavi prema čovjeku, ponizio se do smrti, smrti na križu. Bog je u Kristu napravio prvi korak poniznosti. S tim je izazvao i nas da se ponizimo. Marija je sjela do nogu Gospodinovih.

Stavimo li pred oči četrnaestu postaju križnog puta (Isusa skidaju s križa), gotovo ćemo na svim slikama vidjeti Mariju kako ljubi noge Gospodinove. I na dvanaestoj postaji (Isus umire na križu) Marija cjeliva probodene i krvave Kristove noge. U ukazanjima Danijelu i Ivanu od Patmosa, Sin čovječji ima noge od mjedi. To je znak pokretljivosti i čvrstine. Prije nego je Marija sjela do nogu Gospodinovih i slušala Njegovu riječ, sigurno mu je oprala noge. On i njegovi učenici su došli s puta. (Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo.) Putnicima su se obvezno prale noge. Jedna druga Marija ih je oprala svojim suzama i otrla kosom. A Gospodin je svojim slugama (učenicima) oprao noge jer je bio najmanji među njima. Sjediti do nogu Gospodinovih i slušati Njegovu riječ znači biti egzorciziran od demona oholosti i nepokretljivosti. Tu se dobiva snaga za ono malo što nedostaje do vrha brijega. Božja ljubav, brza i čvrsta (noge od mjedi) prodire u čovjekovu nutrinu i svladava demona koji čovjeka vuče u provaliju uzaludnosti.

Čovjek iz kojeg je Krist istjerao legiju demona sjedio je do nogu Gospodinovih zdrave pameti i normalna izgleda. Demoni su ga razgoropadili. U traženju života došao je do krajnje agresivnosti. Živio je u grobovima i napadao sve prolaznike. To je odredište svih koji traže „mnogo“ van Boga. Na kraju postanemo krajnje agresivni i posesivni. Pogledamo li duboko u sebe i oko sebe, vidjet ćemo to stanje. A malo je potrebno. Poniziti se i slušati Gospodina, sjedeći do Njegovih nogu.